SARAJEVO — Još jedan izborni ciklus u Bosni i Hercegovini je završen, a politička scena ponovno prolazi kroz identičnu postizbornu dinamiku. Dok se prebrojavaju posljednji glasovi, fokus javnosti i političkih aktera prebacio se na matematičke jednadžbe - tko će s kim formirati vlast, koje fotelje pripadaju kojoj stranci i tko posjeduje veći ucjenjivački kapacitet.

Međutim, dublja analiza bosanskohercegovačke realnosti pokazuje da je pitanje 'tko će obnašati vlast' suštinski sekundarno. Na sceni se već tri desetljeća smjenjuju iste političke elite i njihovi bliski suradnici. Pravi problem Bosne i Hercegovine nije personalni sastav vlada, već duboko ukorijenjeni model djelovanja koji je zarobio državu i njezine institucije. Doduše, 'tvoritelji' vlasti iz mandata u mandat kao da se trude na odgovorne ministarske pozicije postaviti što gore kandidate. 

Institucije pod stranačkim patronatom

U teoriji, Bosna i Hercegovina posjeduje složen, ali funkcionalan institucionalni aparat. U praksi, ministarstva, agencije i parlamenti svedeni su na administrativne servise koji ne mogu donijeti nijednu ključnu odluku bez izravnog odobrenja predsjednika vladajućih partija.

Ovaj model, koji u politologiji ima elemente sistemskog zarobljavanja države funkcionira po načelima stroge stranačke hijerarhije i podjele plijena. Odluke od državnog značaja ne donose se u institucijama sustava, već na neformalnim sastancima stranačkih lidera u restoranima ili privatnim posjedima. Kada lideri postignu dogovor, institucije ga samo formalno provode. Ako dogovora nema, nastupa blokada. 

Rezultat je paraliziran sustav u kojem su pravosuđe i policijska tijela pod stalnim političkim pritiskom, što ozbiljno narušava vladavinu prava i omogućuje sistemsku korupciju.

Retorika podjela naspram ekonomske realnosti

Dok se u javnosti vodi rasprava o tome tko je poželjan, a tko nepoželjan partner u vlasti, ekonomske i socijalne teme ostaju potpuno marginalizirane. Nijedna politička opcija u svojim postizbornim zahtjevima ne postavlja konkretne ekonomske programe, reformu poreznog sustava ili strategije za zaustavljanje masovnog odlaska stanovništva kao uvjet za koaliciju.

Istodobno, Bosna i Hercegovina se suočava s paradoksalnom ekonomskom situacijom. Uprava za neizravno oporezivanje redovito bilježi rekordne prihode od poreza i trošarina, koje izravno financiraju građani kroz visoke cijene osnovnih životnih namirnica i usluga. Umjesto da se taj novac usmjeri u kapitalne investicije, gospodarski razvoj ili modernizaciju infrastrukture, javna sredstva se troše na održavanje glomaznog administrativnog aparata i financiranje beneficija političke elite.

Kako bi se pokrile strukturne pukotine u entitetskim proračunima – prvenstveno za mirovine, braniteljska i socijalna davanja – država se kontinuirano zadužuje. Emisije trezorskih zapisa i obveznica na domaćem tržištu, kao i aranžmani s međunarodnim financijskim institucijama, postali su standardni mehanizmi za preživljavanje proračuna. Građani tako plaćaju dvostruku cijenu - kroz visoke poreze i kroz dugove koje će vraćati buduće generacije.

Status quo kao cilj

Sistemska korupcija, koja prožima gotovo sve razine društva, izravna je posljedica ovakvog načina vladanja. Kontrolirano pravosuđe rijetko procesuira afere na visokoj razini s pravomoćnim epilozima, što stvara osjećaj pravne nesigurnosti i apatije među stanovništvom.

Izbori u Bosni i Hercegovini stoga su izgubili ulogu instrumenta za promjenu društvenog smjera. Oni su postali proces u kojem se redefiniraju pozicije unutar već uspostavljenog sustava kontrole. Sve dok se fokus javne rasprave drži na pitanju 'tko vlada, a ne kako se vlada', bosanskohercegovačke institucije ostat će u sjeni stranačkih središnjica, a stvarni napredak i poboljšanje životnog standarda građana bit će odgođeni za neki sljedeći izborni ciklus.

Strah od „bosanskog Sanadera“ i europski zastoj

Ovakav institucionalni status quo ima svoju najvišu cijenu na međunarodnom planu, točnije na putu prema članstvu u Europskoj uniji. Službeno, usta su svim bosanskohercegovačkim političarima puna „europskih integracija“, usklađivanja zakona i napretka. Neslužbeno, stvarni napredak se svjesno i sustavno koči. 

Razlog za to krije se u dubokom i opravdanom strahu od ključnog uvjeta koji Bruxelles postavlja pred svaku državu kandidatkinju - uspostave neovisnog i funkcionalnog pravosuđa sposobnog za borbu protiv visoke korupcije. Unutar krugova europskih dužnosnika u Sarajevu i Bruxellesu već se dugo provlači neslužbena, ali vrlo izravna teza – nitko od domaćih lidera ne želi postati „bosanski Ivo Sanader“. 

Povijesna lekcija iz susjedstva previše je zlokobna za bosanskohercegovačku političku elitu. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju zahtijevao je radikalno čišćenje sustava, a prva i najzvučnija žrtva tog procesa bio je upravo dotad nedodirljivi premijer. Za lidere u BiH, koji su kroz zarobljene institucije izgradili vlastite mreže utjecaja i javnih nabava, istinska reforma pravosuđa ne znači samo gubitak političke moći, već izravan rizik od optužnica i zatvorskih kazni. 

Zbog toga se reformske obveze pretvaraju u beskrajne političke predstave, gdje se usvajanje tehničkih zakona predstavlja kao povijesni trijumf, dok se suštinski zakoni o sudovima, sukobu interesa i borbi protiv pranja novca itd neprestano razvodnjavaju ili blokiraju. Kreiranjem stalnih nacionalnih i administrativnih kriza, politički vrh uspješno drži europske pregovarače na distanci. Dok god se Bruxelles bavi gašenjem dnevnopolitičkih požara i očuvanjem osnovne stabilnosti, domaće elite mogu mirno vladati unutar svojih feuda. 

Krajnji rezultat ove taktike preživljavanja jest da će Bosna i Hercegovina, unatoč formalnim koracima i otvaranju pregovora, vjerojatno još dugi niz godina, ako ne i desetljeća, ostati u čekaonici Europske unije. Jer za ljude koji trenutačno vode državu, spori europski put nije neuspjeh – to je jedini način da osiguraju vlastitu slobodu i očuvaju sustav koji im je sve to omogućio. 

D. L.