Problem leži u tome što unutar same države ne postoji jedinstven odgovor na pitanje 'što BiH treba biti'

Nekoliko desetljeća nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina se ne nalazi samo u permanentnoj političkoj i ekonomskoj krizi, već u znatno dubljem, strukturalnom problemu koji zadire u same temelje njenog postojanja. Riječ je o kroničnoj krizi smisla – stanju u kojem su temeljni društveni konsenzus, vizija budućnosti i svrha zajedničke države postali fluidni, rastočeni i, u očima mnogih njenih građana, potpuno neuhvatljivi.

Pitanje koje se danas nameće nije samo tehničke prirode – kako provesti reforme ili ispuniti uvjete za europske integracije – već egzistencijalno: Što je zapravo krajnji cilj Bosne i Hercegovine kao države i društva?

Što je cilj države? 

U teoriji političkih znanosti, svaka funkcionalna država počiva na jasnoj teleologiji – ideji svrhe koja okuplja njene građane i institucije. U kontekstu Bosne i Hercegovine, taj službeni cilj već godinama se artikulira kroz krilatice o „europskom putu“, „NATO integracijama“ i „ekonomskom napretku“. Međutim, u praksi, ovi ciljevi djeluju više kao apstraktni pojmovi nametnuti od strane međunarodne zajednice nego kao organski, iznutra generirani projekti iza kojih stoji iskrena volja domaćih aktera.

Problem leži u tome što unutar same države ne postoji jedinstven odgovor na pitanje što BiH treba biti. Za jedne, cilj je maksimalna centralizacija i građanski model, za druge, rigidna etno-teritorijalna autonomija i postupna disolucija, za treće, održavanje statusa quo u kojem se kompromis doživljava kao slabost, a ne kao vrlina.

Kada država nema zajednički definirano „sutra“, ona postaje zarobljena u permanentnom „danas“. Cilj Bosne i Hercegovine tako je reduciran na puko preživljavanje od jedne do druge administrativne blokade, dok se stvarni napredak mjeri milimetarskim pomacima koje građani u svakodnevnom životu jedva osjete. Država funkcionira kao administrativni mehanizam bez duše i zajedničkog smjera – kao prazna ljuštura unutar koje se odvijaju procesi bez jasnog finaliteta.

Teatar apsurda i menadžment straha

Ponašanje političkih elita u BiH ključni je generator ove krize smisla. Umjesto da djeluju kao pokretači društvene kohezije i vizionari koji nude rješenja za 21. stoljeće, domaći političari su razvili visoko sofisticiran sustav menadžmenta kriza i straha.

Iz sociološke perspektive, političko djelovanje u BiH rijetko je usmjereno prema općem dobru, ono je primarno instrumentalno. Vlast se ne percipira kao odgovornost, već kao resurs za raspodjelu plijena među partijskim i etničkim klijentelističkim mrežama. Kako bi opravdali vlastiti neuspjeh u rješavanju realnih problema – poput kolapsa zdravstvenog sustava, obrazovanja koje kaska za svijetom ili privredne stagnacije – politički akteri neprestano reaktualiziraju narative iz prošlosti.

Proizvodnja straha od „onog drugog“ postala je najprofitabilnija politička valuta. Kroz stalno podizanje tenzija, politizaciju institucija i retoriku ugroženosti, stvara se privid izvanrednog stanja u kojem su stvarna pitanja o kvaliteti života proglašena nebitnim. 

Na taj način, političari uspješno maskiraju činjenicu da nemaju jasnu viziju razvoja zemlje, pretvarajući političku scenu u teatar apsurda u kojem su uloge odavno podijeljene, a scenarij se ponavlja izbornog ciklusa u izborni ciklus.

Od tihe rezignacije do masovnog egzodusa

Kako na ovakav ambijent odgovara društvo? Sociološka slika bosanskohercegovačkih građana danas je obilježena dubokom apatijom, nepovjerenjem u institucije i atomizacijom društva.

Nakon godina neispunjenih obećanja, građani prolaze kroz proces kolektivnog razočaranja. Povjerenje u pravosuđe, političke stranke, pa čak i u mogućnost promjene putem izbora, na povijesnom je minimumu. Kada pojedinac shvati da obrazovanje, rad i kompetencija nisu jamac uspjeha, već da su to stranačka pripadnost i etnički ključ, nastupa slom vrijednosnog sustava. To je trenutak kada kriza smisla prelazi s makro-političke razine na razinu pojedinca.

Ova kriza smisla rezultira dvama dominantnim modelima ponašanja među stanovništvom. Unutarnji egzodus (apatija): Povlačenje građana u privatnu sferu, potpuna nezainteresiranost za javne poslove i pasivno mirenje sa sudbinom. Javni prostor prepušta se radikalnim glasovima, dok umjerena, progresivna većina bira šutnju kako bi sačuvala vlastiti mir.

Vanjski egzodus (migracije): Najdrastičnija i najpogubnija manifestacija krize smisla je masovni odlazak stanovništva. Ljudi iz BiH danas ne odlaze isključivo iz ekonomskih razloga. Podaci i ankete sugeriraju da obitelji s stabilnim primanjima pakiraju kofere jer u zemlji ne vide smisao i perspektivu za svoju djecu. Odlazi se zbog osjećaja pravne nesigurnosti, toksičnog javnog narativa i općeg beznađa.

Kako vratiti smisao?

Bosna i Hercegovina se nalazi na povijesnoj prekretnici gdje održavanje statusa quo dugoročno vodi prema demografskom i društvenom pražnjenju zemlje. Kriza smisla nije nepobjediva, ali njeno rješavanje zahtijeva radikalan zaokret u paradigmama.

Vraćanje smisla državi ne može doći isključivo kroz vanjske pritiske ili kozmetičke ustavne promjene. Ono mora krenuti iznutra – redefiniranjem društvenog ugovora. Cilj Bosne i Hercegovine ne smije biti samo puko preživljavanje na geopolitičkoj mapi, već izgradnja društva utemeljenog na vladavini prava, individualnim slobodama i ekonomskoj pravednosti.

Tek kada se fokus javnog diskursa pomakne s apstraktnih etno-nacionalnih teritorija na stvarne potrebe čovjeka, i kada institucije počnu služiti građanima, a ne političkim partijama, Bosna i Hercegovina će moći izaći iz čekaonice povijesti i početi graditi smisao koji joj je prijeko potreban za opstanak.

Ali, kako doći do toga s aktualnim političkim liderima? Koji, uzgred rečeno, imaju podršku građana. Barem tako pokazuju izborni rezultati. Je li onda BiH potpuno besmisleno društvo, besmislena tvorevina, intelektualno zaostala u svakom pogledu? 

D. L.