Piše: Dragan Bradvica

dragan@dnevni-list.ba

Stari svjetski poredak poodavno je srušen. Novi je još uvijek u izgradnji. Prije samo nekoliko godina stvari su izgledale sumorno da ne mogu sumornije. Dolazak Donalda Trumpa u Bijelu kuću po drugi put samo je stavio točku na i procesima koji uništavaju i primisao istinske demokracije, potpune slobode i ljudskih prava, primisli pravde, socijalne osjetljivosti i borbe za najugroženije… 

Ono što jeste značio bio je nastavak eksperimenta početnog za vrijeme pandemije koronavirusa – besramno bogaćenje najbogatijih, a siromašenje i potpuno uništenje apsolutno svih drugih. Ukoliko znamo da je u isto to vrijeme, odnosno nešto ranije ruski tiranin Vladimir Putin pokrenuo brutalnu agresiju na Ukrajinu, da Izrael pod Benjaminom Netanjahuom ratuje s kim stigne kako ovaj ne bi sišao s vlasti i moguće završio u zatvoru zbog ozbiljnih optužbi za teška koruptivna djela, kako je vlast u Mađarskoj bio Viktor Orban, u Srbiji Aleksandar Vučić, da je AfD jača u Njemačkoj, Nacionalno okupljanje Marine Le Pen ponovno jačalo u Francuskoj… stvari su izgledale sumorno. 

Ništa manje nije važno i to da današnja Europska unija nije ni sjena one kakva je zamišljena, da ju vode osobe koje samo prije dvadesetak godina ne bi mogle ući u europske institucije, a kamoli biti decision makeri sumornost je bila još izraženija. 

Srećom, 2026. godina donosi nadu. Toliko potrebnu čovječanstvu. 

Novi vjetrovi u Europi

Nevjerojatno hrabri Ukrajinci nisu ustuknuli pred tiraninom i herojski brane svoju zemlji, ali i u dobroj mjeri demokratsku Europu. Na izborima u Mađarskoj i Srbiji su autokrati Orban i Vučić potučeni do nogu. AfD jeste jak, ali još uvijek ni blizu nacionalne vlasti u Njemačkoj. 

Le Pen je i ranije bila jaka, ali nikada nije sjela u francusku predsjedničku fotelju, velike su šanse da neće niti sljedeće godine. Nesporno je kako radikalna desnica, pa i radikalna ljevica u Europi jačaju, ali još uvijek, srećom, ne vode procese. 

Vrlo je važno da diljem Europe jačaju i mlade političke snage koje jasno i nedvosmisleno propagiraju politike socijalne pravde, zaustavljanja besramnog bogaćenja elita na račun osiromašenih žitelja, punu slobodu i ljudska prava… Još je važnije što se ne žele svrstati u tabore oronulih salonskih europskih socijaldemokrata koji ne znaju ni što žele, ni što ne žele. 

A onda se diljem Europe 'bude' mladi ljudi. Oni što su studenti u Srbiji uspjeli uraditi u samo dvije godine trebalo bi se ubuduće izučavati na najprestižnijim fakultetima politološke znanosti diljem svijeta. Mladi ljudi 'ustaju' na prosvjede diljem kontinenta, pa čak i u zemljama u kojima je to do jučer bilo nezamislivo. Jednostavno im je dozlogrdilo. 

Običan puk ne želi gledati kako im odnarođene političke i poslovne elite u odjelima od po nekoliko tisuća eura, Rolexima na rukama, nebrojenim nekretninama i stotinama i stotinama milijuna eura na računima govore kako moraju smanjiti grijanje jer nema dovoljno električne energije, da idu pješice jer je gorivo preskupo, pa čak da manje jedu jer je hrana dramatično poskupjela. 

Izašli su na ulice i na taj način traže promjene. A promjene u Europi su nasušno potrebne ukoliko želimo uopće imati budućnost. Europske mainstream stranke su se učahurile u udobnost položaja, moći, novca i već jako dugo s običnim narodim nemaju puno veze, a to je Europu dovelo u najgoru poziciju u globalnom svijetu možda i u povijesti. 

Vrlo je malo onih koji pokazuju sposobnost, volju, želju i jasan gard u obrani ljudi koje predstavlja, ali i Europe u cijelosti od naleta i sa zapada i sa istoka. Takvi ljudi i stranke su postali svrha sabi sebi, a to je onda širom otvorilo vrata nacionalnim populistima i radikalima. Zbog toga su ekstremno važne mlade, nove političke demokratske snage s jasnim stavovima o potpunom zaokretu u odnosu na dosadašnje političke praske, ali i odmak od bilo kakvog radikalizma, ekstremizma i populizma. 

Nadajmo se kako će se promjene i dogoditi, ali kako na vlast nikada i nigdje neće doći radikali, populisti i korumpirani političari. Time bi sadašnje stanje iz lošeg otišlo ka katastrofalnom. 

Veliki preokret u SAD

A onda dolaze međuizbori u Sjedinjenim Američkim Državama. Htjeli to drugi priznati ili ne, ali i dalje je cijeli svijet zagledan što se događa u još uvijek najmoćnijoj državi svijeta. A tamo se događa revolucija. 

Demokratska. Na međuizborima je SAD je sasvim normalno da stranka koja daje predsjednika gubi većinu u Zastupničkom domu jer žitelji žele balans. Ipak, čak i u izbornoj noći malo tko se nadao kako će Trumpovi republikanci biti do nogu potučeni i u Senatu. A jesu. I to u sredinama u kojima se to nije događalo od 1932. (Kansas) ili u najjačim republikanskim bazama (Teksas). Demokratska stranka dobiva vrlo snažan alat borbe. 

Borbe za ono što obećaju od dolaska Trumpa na vlast – borbe za čovjeka, radnička prava, punu slobodu, vraćanje istinske liberalne  demokracije 's ljudskim licem', istrage oko bogaćenja elita… Ukoliko to uspiju i u međuvremenu nađu adekvatnog kandidata za predsjedničke izbore za dvije godine i tu će izvojevati pobjedu.

A do kuda je Trumpova 'politika alternativnih činjenica' dovela SAD da više niti socijalizam Amerikancima nije mrska riječ. Štoviše. Novopečeni gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani jasno se definira kao demokratski socijalist, senator Bernie Sanders je to poodavno, kao i zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez koja se spominje i kao moguća kandidatkinja demokrata na idućim predsjedničkim izborima. 

Pobjedu u utrci za Senat u Teksasu odnosi 37-godišnji  James Talarico koji jasno komunicira da glavna podjela u Americi nije između ljevice i desnice, već između bogate elite (milijardera i krupnog kapitala) i radnog naroda koji od trenutačnog sustava nema koristi. 

Oštro se protivio utjecaju korporativnog novca i velikih donatora u političkim kampanjama. Milijarder Elon Musk je u ovoj kampanji uložio stotine i stotine milijuna dolara kako bi pogurao republikance prema pobjedi, ali nije uspio. U jednom od svojih govora Talarico jasno mu je dao do znanja što misli o trenutno načinu upravljana SAD-om: 'Nešto je ozbiljno pogrešno s političkim sustavom koji jednom bilijunašu omogućuje da kupi vlastitog osobnog senatora u američkom Senatu'. 

Demokrat Abdul El-Sayed odnosi pobjedu za Senat u Michigan i tako postaje prvi muslimanski senator (ispred demokrata na ovim izborima imali smo i prvu guvernerka i senatoricu indijanskog podrijetla, prvu tamnoputu guvernersku…) . 

On se ne želi nazivati demokratskim socijalistom ali su mu stavovi jako blisku gore navedenima. Sve ovo treba staviti u kontekst Američke politike, jer njihova ljevica nije isto kao i europska. Naime, desetljećima se u SAD vodi žestoka rasprava o tome treba li u toj zemlji uvesti univerzalnu, državnu zdravstvenu zaštitu za sve žitelje, što europske zemlje imaju desetljećima. 

U Europi niti onim najradikalnijim desničarima ne pada na pamet da to ukidaju. Prema tome, američka verzija ljevijih demokrata je pandan bilo kojoj umjerenoj konzervativnoj stranci u Europi. Ipak, veliki je pomak da se u SAD o demokratskom socijalizmu uopće i priča, a kamoli da takvi kandidati odnose pobjede diljem zemlje. I to ih odnose upravo na priči kako život običnih ljudi neće određivati superbogataši, korumpirane političke elite, ljudima se neće zabranjivati pravo na mišljenje, neće im se ukidati ljudska prava, radnička prava… 

Politika mora biti po mjeri običnog čovjeka. Jer, kako to stoji na jednom grafitu: Nije problem nahraniti siromašne, problem je nahraniti bogate. Ukoliko posljednja događanja u Europi i SAD znače da se vraćamo liberalnoj demokraciji 's ljudskim licem' i izrazitom socijalnom osjetljivošću i pravdom imamo se pravo nadati u bolji svijet.